Bevilacqua je krenuo iz Padove u osam ujutro. Na austostradi pakao. Usprkos
zime i klizavice, kao da je svaki Talijan na sjever od Bologne odlucio provesti
badnjacko jutro na autostradi. Bevilacquina Alfa se polako gurala prema istoku.
DoTrsta gotovo pet sati.
     Iza Trsta promet se prorijedio, no magla je postala gusca, a led sve podmukliji.
Studeni vjetar Krasa je zalosno cvilio oko sablasno golih i ledom okovanih grana.
Polako i oprezno, do Ljubljane vise od tri sata! Oko Ljubljane prestalo je snijeziti.
Vidljivost se popravila. Na cesti za Zagreb niti zive duse. Bevilacqua podigne
mobitel i odpritisce Tanjin broj.
     - Amore...!
     - Gian Franco...!
     Uzbu enim glasom Bevilacqua najavi da ce stici u Zagreb oko sest. Nek Tanja
zapali svijece, a on ce prostor ispod bora napuniti darovima.
      Volim te, volim te...
      Bevilacqua odlozi slusalicu i sa zadovoljstvom uzdahne. Godinu dana
prekrasnog druzenja, od trenutaka kad su se upoznali na medjunarodnom
sastanku kompjuterasa u Bolzanu. Gian Franco Bevilacqua, dvadeset i
osamgodisnji profesor imformatike na padovanskom sveucilistu i Tanja Marcelic,
nekoliko godina mladji telekomunikacijski genije, voditeljica mreze za
jugoistocnu Europu velike multinacionalne tvrtke. Tanja Marcelic, koja ce, Gian
Franco se nadao, uskoro biti Tanja Bevilacqua, bila je rodom iz Buja i govorila je
savrseno talijanski. Doduse govorila je sjaset drugih jezika, a uz to je imala
prekrasnu dugu gustu plavu kosu, oci poput gorskog encijana, i sve ostalo na
istom nivou. Jos dva, dva i pol sata klizavice, i biti ce u njezinim rukama. A sad,
pozor brate, oci na drum!
      Nekliko minuta iza sest Bevilacqua utjera s odusevljenjem Alfu u zasnijezenu
stazu koja je vodila od ceste u Mlinovima do Tanjine kuce s onu stranu potoka
medju visokim, razgranatim cetinarima u podnozju snijegom zasipanog  vocnjaka
i vinograda. Zaustavi    i trgne se u cudu. Kuca je bila u mraku. Ni traga titranju
svijeca na bozicnom stablu. Bevilacqua poceka trenutak, zatrubi, i istupi na
klizavu povrsinu. Iz sjene cupavog bora isplazi tamna sjena. 
      Bio je dosta visok, koscat, u tamnosmedjem ogrtacu i sesiru iste boje sa
sirokim obrubom. Bevilacqua mu nije mogao vidjeti lice.
      - Signor Bevilacqua?
      - Si!
      Covjek mu pruzi omotnicu i objasni da je susjed i da ga je Signorina Marcelic
prije odlaska na veci put zamolila da preda Signoru Bevilacqui ovu poruku.
Bevilacqua je bio na povrsini smireni tehnicki tip, no unutar tog inzinjerskog
okvira kucalo je vruce sredozemno srce. Rijeci su se gurale u usnu supljinu, ruke
se spremale da zagrabe zrak. Pa Tanja je s njim razgovarala, sretna i vesela, pred
manje od tri sata! Nije spomenula nikakav put. "Polako"opomene se. "Polako".
To je bilo lakse reci, nego uciniti. Da li ga je Tanja vukla za nos? Da li ga se
zeljela rijesiti? U hladnoj zimskoj noci blijedo je sjala omotnica u Bevilacquinim
rukama. Osvrne se. Na pristupnoj stazi vidjeli su se siroki tragovi Alfe, i uzi, ne
odvise stari tragovi Tanjinog sivog Opela Corse. Neupadljivo, Bevilacqua
"snimi" sugovornika, i s "Grazie. Buon Natale", klizne u Alfu i natraske se vrati
do Sestinske ceste. 
     Skrene prema gradu. Pogleda u retorvizor. Nitko ga nije slijedio. Pa tko bi i
bio na Badnje vece na tim klizavim ulicama!?
      Znao je otprije da je nadesno negdje "Chiesa di San Franceso" i pred njom
prosirenje. Zatjera kola natraske izemdju dvije gomile odralicenog snijega i
otvori omotnicu: "Dragi Gian Franco, morala sam otici u Austriju. Nadam se da
ces provesti ugodan Bozic u Zagrebu. Pozdrav... Potpis; Tanja. Apsolutni
minumum, mislio je. Bez jezicnih ili pravopisnih pogesaka. Tanjin talijanski je
zaista savrsen... Potpis! Tanja i Gian Franco su dnevno izmjenjivali po tuce
poruka elektronskom postom. Tanja se uvijek potipisivala "t"! Pazljivo je
promatrao papir u svojoj ruci. Slova? Tanjin kompjutor, ili neki njegov brat.
Dobro ga je poznavao. Tanja i Gian Franco su dnevno izmjenjivali po nekoliko
faksova (potpisanih nesto formalnije: "T"). Okrene papir gore-dolje. Onda mu
svane. Margine! Tanjine margine su malcice uze!   
       - Dumque...!
       Tanja nije u kuci, u rukama covjeka u smedjem sesiru i njegovih bandita.
Zapita se: da li voli Tanju? Da, zacopan je preko usiju! Da li me Tanja voli? Da!
Tanja me voli, ne vuce me za nos. Dakle: Tanju su nekako odmamili, Tanja ce se
vratiti, proci ovim putem. Treba je upozoriti! Podigne slusalicu i nazove Tanjin
mobitel. Bip, bip, biiip... bez odgovora. Uzdahne. Onda mu jos nesto padne na
pamet. Kako su znali da on dolazim? Da mozda ipak nisu ugrabili Tanju, sakrili
Corsu i sad Tanji cupaju kljestima nokte... Gian Franco stisne sake. Onda onaj
hladni unutarnji opet rece: "Polako". Gian Franco kimne sam sebi glavom.
Doznali su jer su provalilu u Tanjin kompjutor! A provalili su da otkriju poslovne
tajne njene tvrtke. Sto se sve izvelo oko Bozica, sto ostaje u inventaru, koliko ce
biti izabozicnog popusta. Kroz Tanjin se kompjutor moglo uci u glavni stozer
tvrtke, u Americi! No na kraju, nesto im je nedostajalo, i stoga... Znali su da ce se
i on pojaviti negdje uvecer, i za to su bili spremni. Nistarije, gotovo su uspjeli
razoroti najvecu ljubav na svijetu!
      Gian Franco stisne zube i pesti. Cekati ce pola sata. Ako Corsa ne prodje zvati
ce policiju. Pomakne kola tako da su gotovo virila do pola ceste. I onako nije bilo
prometa.
      Za dvadesetak minuta par svjetala skoci oko coska Ksaverske. Kola su isla
brzo, no Bevilacqua bi ih prepoznao da su isla 1000 km na sat. Alfa iskoci iz
busije, baci se za Corsom, bjesomucno zatrubi, zmigne svjetlima. Corsa uspori i
za stotinjak metara stane. U sivoj subari ispod koje je mutno sjalo zlato, dugom
sivom koznatom kaputu sa sivim okovratnikom i dlakavim sivim cizmama Tanja
je prepoznavsi Alfu, jurila poledicom u Bevilacquin zagrljaj:
     - Coure... Amore...
     - Oprosti, Gian Franco. U pet su me nazvali, navodno iz bolnice Rebro, da je
moja sestra Nada slomila nogu na poledici i da je u bolnici. Skocila sam smjesta
u kola, sve bez mobitela, ostavila ti poruku...
     - Ovu?
     Gledala ga je zacudjeno. - Ne, ne ovu. Pa to nije moj potpis.
     Bevilacqua isprica sto se desilo. Iznese svoje sumnje.
     - Zaboga, sigurno imas pravo...
     - Valja zvati policiju. Kako se zove ponaj fini gospodin kojem smo jednom
pomogli, Signore Baressigg...
     - Barisic. Ali na Badnjak i po poledici...
     - Signor Baressig mi je dao svoj privatni broj i rekao: kad god Vam zatreba. 
     Gian Franco zastane na cas i iz svoje inzinjerske glave koja nikad nije
zaboravljala brojeva izvuce privatni broj Inspektora Barisica i otpritisce ga u
mobitel...
     - Buon Natale, oprostite na smetnji, ali...
     Desetak minuta kasnije uz Alfu i Corsu u smrznutoj pomrcine zastane veliki
Peugeot s civilnim tablicama. Prosjedi gospodin sirokih ramena se nagne kroz
prozor, srdacno se porukuje s Tanjom i Bevilacquom i rece: - Slijedite me
oprezno. Momci su zatvorili sve druge izlaze, no mozda ih jos uhvatimo na djelu.
Ne uplicite se. Nece dugo trajati. 
     Te je veceri "zagrebacka policija uhapsila u Mlinovima", kako je pisalo u
Bozicnom broju novina, "opasnu bandu pljackasa iz 'ciberspacea', koji su
provaljivali u kompjutorske sustave velikih tvrtki pa i organa vlasti raznih
drzava". Kad je iste veceri Inspektor Barisic otklonio pice i odjurio kuci da
nastavi odmatati bozicne darove, i kad je Bevilacqua ispunio prostor ispod
Tanjinog bora, i kad je Tanja sve to s radoscu male curice pregledale, kad su se
konacno, sami i sigurni, zavalili na mekane jastuke sofe pred razzarenim
kaminom,Tanja je stavila Gian Francu glavu na rame i rekla, plaho: - Nisi valjda
pomislio...
      Bevilacqua se ponosno isprsi:
      - Naravno da nisam. Uostalom, nasi protivnici su ipak amateri. Prvo, morali
su se na kraju posluziti nasiljem da dodju do najvaznijeg kljuca. Drugo, kad si
vidjela da se neki pravi kiberneticki pro potpisuje rukom i punim imenom. Sretan
Vam Bozic, Signorina "t". I povuce Tanju u veliki bozicni zagrljaj.