U utorak i cetvrtak Jura Sipus je isao u goru brati
kostanje. Rodjen u Gracanima, gdje mu je tata jos
uvijek veterinar a mama uciteljica, Jura je od malih
nogu upoznao svaki kutak sredisnje Medvednice. U
lipnju, diplomirao je na glazbenoj akademiji -- flautu.
Posla nije bilo. 
    Dosla jesen i -- kostanji. Jura je racunao da u
cetiri tjedna sezone moze nabrati oko 130-150 kila.
Prodavao ih je izravno pecenjaru, 5 kuna po kili --
700-800 kuna. Nije puno, no nije ni lose za djeparac.
Tri noci na tjedan, od 22 do 6, Jura je obavljao dobro
placeni posao koji nitko nije htio -- nocnog cuvara u
mrtvacnici na Mirogoju. U deset navecer, u nedelju,
utorak i cetvrtak, Jura bi zamijenio Stefa Salopeka,
cija je "runda" bila od 14 do 22. Posao je bio lagan.
Nocu obicno nisu nikog dovozili, pa bi Jura pijuckao iz
boce "Tomislava", improvizirao na flauti i dremuckao. U
sest ujutro stigao bi Franc Petek, a Jura bi kuci na
ozbiljno spavanje.
    Utorak je bio svjez, suh, prekrasan jesenji dan.
Jura je nakupio dvadesetak kila ispod hrpta Kraljevca i
malo prije deset dopjesacio do mrtvacnice. Pred njom su
bila bolnicka kola i policijski auto. Jura udje u
polumracno predvorje i tu ga doceka Stefov glas. - Evo
ga, on zna svaki kutak Sljemena.
    Iz sjene izroni povisok, pomalo procelav covjek
tridesetih godina. - G. Sipus? Ja sam Marko Matas,
pomocnik inspektora Barisica. Upravo smo dovezli tijelo
poznatog poslovnog covjeka, Zorka Simica. Nasli su ga
veceras u rusevini na rubu sume iznad Tunela. No
prostreljen je kroz glavu negdje drugdje i daleko
ranije. Donesli su ga u plasticnoj vreci! G. Salopek
misli da bi nam Vi mozda mogli pomoci.
    Dade Juri znak i povede ga u unutrasnjost
mrtvacnice. Na odru je lezao covjek sezdesetih godina,
cvrst, misicav, dosta duge sijede kose. - O mrtvima
samo dobro - rekao je potiho Marko - no G. Simic je bio
upleten u sumnjive poslove. Zacijelo se radi o dobro
pripremljenom mafijaskom obracunu.
    - Ali ja poznam tog gospodina - usklikne Jura. -
Samo po vidjenju, dakako. Vidjao sam ga kako bere
gljive i kostanje.
    - Kostanje...! Gdje se beru kostanji?
    - Pa ispod Medvedgrada, onda na potezu od
Medvedgrada prema PD "Risnjaku", na jugoistocnoj padini
Velikog Plazura, na obronku ispod Kraljevca i oni
najbolji s obje strane hrbta uz stari put od
nekadasnjeg Puntijara u Gracanima do Jelacic placa --
to je zravan gdje danas stoji sredisnji stup zicare.
Gotovo nitko vise ne ide na Sljeme preko Kraljevca i
Jelacic placa, pa je tu opet gotovo prava divljina. I
najbolji kostanji.
    - Gdje ste vidjeli Simica?
    - Ha -- Jura slegne ramenima -- posvuda. Zadnji
put, mislim, na Kraljevcu. Brao je kostanje. Nisam imao
pojma da je lovas.
    - Kostanji - zamisljeno rece Matas. - U dzepu smo
mu uz ostalo nasli jedan kesten. Dakle brao je kestene,
kad su ga upucali. Kad bi nekako mogli odrediti gdje je
brao, mozda bi naisli na tragove zlocina.
    - To nije nemoguce - rece Jura. - Nemojte me
smatrati bezobraznim ili pretjerano samouvjerenim, no
mozda bih mogao reci odkud dolazi kostanj iz Simicevog
dzepa. Dobri poznavatelji gore mogu sasvim dobro
pogoditi otkud dolaze kostanji, ili vrganji ili blagve.
Kod kostanja se radi, mislim, o nijansama, tvrdoci...
    Pola sata kasnije, u uredu Inspektora Barisica,
pred zapanjenim Markom, Jura je pozitivno ustvrdio da
kostanj iz Simicevog dzepa dolazi "s gornjeg ruba
Kraljevca ili, jos vjerojatnije, malo ispod vrha i na
istok od glavnog bila Jelacic placa gdje su najbolji
kostanji na Sljemenu".
    - Nas ce covjek nocas dezurati u mrtvacnici - rece
Matas. - Vas vozim doma da se naspavate. Dolazimo po
Vas u osam ujutro, pa na Jelacic plac.
    Oko pola devet policijski se landrover isparkirao
uz potok uz zadnje kuce Gracana i Jura je zagrabio
razrovanim putem u strmi obronak. Za njim su puhali
Marko, Inspektor Barisic, krsni, prosjedi gospodin
srednjih godina, i dva uniformirana policajca. Uz njih
su tapkali Egon i Lisa, veliki njemacki ovcari, koji su
se poput najobicnijh "cuceka" veselo zalijetali u
grmlje, plasili sitne sumske zivine i bezuspjesno
pokusavali iskapati rovke.
    Nakon gotovo jednog sata penjanja potpuno
zapustenom stazom, Jura se zuastavi. - To bi moglo biti
ovdje, na desno.
    Policajci dozovu Lisu i Egona, stave im uzice oko
vrata, a Barisic izvadi iz torbe najlonsku vrecicu sa
Simicevom kosuljom i ponudi je psima. Ovi zavrte nosom
i bez oklijevanja zagrabe poprijeko iz vododerine pa
koso niz blagi obronak. Za koju minutu zaustave se pod
golemim kestenom; u zlatnom pokrovu suhog lisca
zapazalo se mjesto gdje je netko poremetio sklad
prirode. Barisic se sagne. Razmakne lisce i sipku
zemlju, dok je Marko marljivo snimao.
    - Gospode Boze, Sipus, vi ste zbilja kostanjski
genije!
    Iapod naslage pokazala se daska. Barisic je podigne
i sagne se u tamnu rupu. Za cas izvuce metalni sef.
    - Simicevo tajno blago. Slijedili su ga i
ustreljili kad im ga je otkrio. Nisu nista dirali.
Racunali su da ima vremena. A sad... 
    Prigne se i pobere saku zemlje koja je netom
pokrivala dasku i ponudi ga psima. Ovi ponovo zavrte
nosom i krenu poprijeko, nadesno. Preskoce neveliku
vododerinu i zaustave se, lajuci, na maloj cistini u
dosta gustom zbunju. Lisce je jasno pokazivalo da se tu
hodalo i lezalo. - Ovdje su cekali da se smrkne - rece
Barisic. Vrati se do vododerine. - Gledajte!
    Na rubu usjekline vidjele su se rane koje su teske
cipele ostavile u mekoj tamnozelenoj mahovini. A na
mjestu gdje su tragovi zalazili u siprazje, na ostrom
zbunu bilo je nekoliko vlati plavicaste vune. -
Gospode, imamo li srecu! Snimi, a onda cemo uzeti i
otiske. Stavi ovu grancicu s vunom u kovertu.
Tako...Vi, Sipus, pomno pamtite. Biti cete krunski
svjedok. Sto bi mi bez Vas i kostanja.
    Nekoliko dana kasnije policija je uhapsila ubojice
Zorka Simica. Na malu proslavu u Barisicevom domu
pozvan je naravno i Jura Sipus. Zabavljao je drustvo
svirkom na flauti i pricama o Zagrebackoj gori, a Gdja.
Barisic je napravila prvoklasni kesten-pire od kostanja
koje je Jura donio na dar.