Stef Cercek nije mogao vjerovati svojim ocima. Na jednom
kraju lanac je bio zavezan za breskvu. Na drugom kraju umjesto
Matilde (dlakave australske ovcarke) bijelila se koverta. Stef
izjuri u dvoriste.
    Pisalo je nezgrapnim slovima: "Ako hocete vidjeti Matildu
stavite 100 kuna u ovu kovertu i ostavite je u deset navecer pod
ciglom na lijevo od ulaza u gradiliste Gospona Frante. Ako to ne
ucinite, ili pozovete policiju, dobit cete postom Matildin rep".
    Stef se razjedi, baci kovertu na pod, zamalo je zgazi. Onda
razmisli: sto je sto kuna, radi se valjda o zafrkanciji, nek
idu... I u deset navecer Gospon Cercek ostavi kovertu pod ciglom
pred gruntom Gospona Frante.
    Tijekom slijedecih dana oteti su i vraceni u sestinskom
zaselku Kecerini (ako se tako moze nazvati predio koji je sasvim
izgubio ruralni "stimung"): Atila (njemacki ovcar), Kastor i
Poluks (jazavcari; dva za 160 kuna), Belinda (engleska ovcarka),
Cecilija (foksterijer) i Franc Ferdinand (veliki snaucer). Niti
jedan od vlasnika nije obavijestio policiju, niti se javno
potuzio.    Dva dana nakon otmice i povratka Franca Ferdinanda,
nestao je Bruno Karasic, trianestogodisnji sin Martina i Laure
Karasic. Bruno je otisao od kuce u nedeljno jutro, a kad su se
Karasici vratili s mise, pod vratima je bila koverta. Pisalo je:
"Ako zelite vidjeti Brunu zivog ostavite danas u deset navecer
ovu kovertu s 50.000 kuna pod ciglom na lijevo od ulaza u
gradiliste Gospona Frante. Ako tako ne ucinite, ako obavijestite
policiju ili ako to nekom spomenete, dobiti cete postom Brunine
usi i nos"
    Gospodin Martin je dobro stojeci vlasnik restorana "Grgec" na
Jarunu, i otmicar ustvari i nije bio odvise pohlepan. Nakon
kratke histericne scene, Gospodin Karasic ("Ja sam kumek z
Gracana i nedam se od nikog zaje...,  ti ak oces cmizdri, ja
zovem mileke"). nazove policiju.
    Oko pola dva na vratima nemalenog doma Karasica pojavio se
plecati covjek srednjih godina i vitka, smedjekosa dama,
Inspektor Jozo Barisic i njegova pomocnica Magdalena. Preslusali
su Karasice, pregledali kovertu i zatim zagazili u pakao ljetnog
popodneva s namjerom da se neupadljivo odsecu do grunta Gospona
Frante, u vrh obronka.
    Preko puta, pod breskvom drijemala je Matilda. Otvori jedno
oko, i rece: "Buf". - Ej - pozdravi je Barisic. Matilda se
istegne, zjevne, i zatim, valjda od dosade, glasno zalaje.
    - Kus, Matilda, svi spiju!
    Na prozoru je stajao Stef Cercek. Barisic mu domahne, i stupi
u dvoriste. - Inspektor Barisic - predstavi se. - Oprostite na
smetnji. Da li ste mozda primjetili nekog da ostavlja ovu kovertu
pod vratima Gospodina Karasica, danas prije podne.
    - Kovertu - rece zacudjeno Cercek. - Pa to je ista koverta
kao kad su Matildu...
    Tijekom slijedecih desetak minuta inspektor je doznao o
otmicama kecerinskih pasa. - A sad Bruno - rece zamisljeno Cercek
- Bruno je, znate, bio malo, kak da kazem, zlocest, al volil je
cucke. Mnogi od nas su mu placali da ih vodi na setnju.
    Barasic zahvali Cerceku i krene na obilazak kecerinskih pasa.
Ista prica. Bruno je bio malo divlji, ne bas u najboljem drustvu,
ali psi su ga voljeli i za desetak kuna setao ih je nekoliko puta
dnevno.
    Malo iza tri Barisic je brisao znoj sa cela u dnevnom boravku
zdvojnih supruga Karasic. - Recite, kako je Vas sin provodio
ljeto?
    - Pa, znate, malo je, kako da kazemo, podivljao, neki od
njegovih prijatelja nam se bas nisu odvise dopadali...
    - Da li Bruno ima neko posebno skroviste?
    - Pa koji put je znao s deckima otici gore do nase kleti, na
rubu sume na Kraljevcu. Kakav je da je, nas je - zaplakano je
zakljucila Laura Karasic - Gospon Inspektor, molim Vas, je li to
jako ozbiljno. 50.000 i nije puno, mislim, za nas...
    U susjednom dvoristu Matilda se opet sklupcala u veliko
dlakavo klupko.
    - Bruno voli pse i oni njega.
    - Jako. Dnevno ih je setao. zaradio bi tako do 150-200 kuna
na dan.
    (To je vise od 1400 maraka mjesecno, i ne bas sitna lova,
pomislili su istovremeno i Barisic i Magdalena).
    - Inspektore, sto da radimo, nadjite nam naseg sina!
    - To nece biti osobito tesko, Gospodjo, Gospodine. Ako
pricekate dan-dva sam ce se vratiti...
    - Sam?
    - Da. Ako Vam se zuri, poslati cu nekoliko mojih ljudi u
potragu. No u tom slucaju...
    - Molim Vas, molim Vas, potrazite ga.
    Oko sedam navecer policija je nazvala Karasice i obavijestila
ih da je Bruno nadjen.
    - Gdje je.
    - Ovdje na policiji - rekao je glas. - Uhapsen je pod
optuzbom za nekoliko otmica i ucjena. Inspektor je na putu do
Vaseg doma.
    Pola sata kasnije, Inspektor Barisic je objasnio.
    - Kao sto ste rekli, Bruno je upao u lose drustvo. U kleti
smo nasli zalihu cigareta i jetinog brendija i manju kolicinu
marijuane. Brunu smo izvukli iz gustika. Bruno je zaradjivao
lijepe novce setanjem pasa, no kad se jednom upustite u
nedozvoljene supstance, nikad dosta. I tako mu je pala na um
zamisao da "otme" neke od svojih dlakavih prijatelja. Za mali
novac -- da se nitko ne buni. A psi su s veseljem preveli dio
dana i noci s Brunom u kleti igrajuci i tjerajuci vjeverice. Onda
su Bruni "prijatelji" nabajali o nekoj stvarno "vrucoj" posiljci,
koju bi se moglo dobro preprodati, a treba samo pedesetak tisuca,
sto je to za tvoje... Ostalo si mozete zamisliti.
    - I sto sada?
    - Bruno ce pred suca za maloljetnike, pa na rehabilitaciju. 
    Preko puta Matilda se raskosno valjala u prasini; nize, u
drugom dvoristu, kaskao je veliki snaucer. negdje dalje, cuo se
veseli lavez. Kecerinsku cucki, prijatelji Brune Karasica.
    - Znam da Vam nece biti lako - rece Barisic. - No Bruno je
volio pse, i oni njega. U srcu sigurno je ostao dobar decko.
Mislim da ima sanse. Mozda je bolje da se to sad desilo, dok jos
nije prekasno. 

(Vecernji list, ZG krimic, kolovoz 1998)