Iz invalidskog stolca, Vlado Vodopija je motrio dolazak Nove Godine.
Zveckanje kristalnih casa, plavi oblaci dima od finih cigara, bljestava zenska
ramena. Vlado je bio visok, sirokih ramena, izrazito privlacan covjek. Iako mu jos
nije bilo trideset, okusao se u mnogim sportovima i postigao vrlo dobre rezultate.
Igrao je viskokvalitetni amaterski nogomet i odbojku, tenis i ping-pong, osvojio
trece mjesto u Hrvatskoj u podvodnom ribolovu, probio se medju najboljih deset
alpskih skijasa, popeo se na najvisi vrh Kavkaza... Uz to, zavrsio je u roku
Kemiju, istaknuo se u Domovinskom ratu kao strucnjak za eksplozive, i nakon
demobilizacije zaceo vlastitu, vrlo uspjesnu konuzltantsku tvrtku. Na bozicnom
skijanju u Dobbiacu, Vladina je lijeva skija zapela za skriveni korjen. Lom noge u
potkoljenici.
       Novogodisnji tulum za tridesetak po na izbor uzvanika priredila je u Vladinoj
kuci na Josipovcu njegova djevojka, Sanja. Tamnokosa i naizgled sitna i otmjeno
krhka, Sanja Violic je bila zena rijetkog intenziteta i pomalo misteriozne, tamne
ljepote. Nije oskudjevala niti darom, te je tako usprkos mladosti vec stekla glas
jednog od vodecih dizajnera skupocjenog nakita u Europi. Sanja i Vlado,
privlacan, pametan i uspjesan par. Tek Vlado je bio osudjen na sest tjedana
invalidskog stolca.
       Tulum je bio zamisljen za dvadesetak uzvanika, bliskih prijatelja Vlade i
Sanje, no dva dana prije Stare Godine osvanuo je u Zagrebu Herr Helmuth
Helmholtz, veliki svjetski mesetar plemenitim kovinama i dragim kamenjem, i
kao takav cesti poslovni sugovornik SanjeViolic. Nija ga se moglo ne pozvati. Pa
tako niti pregrst njegovih znanaca i poslovnih partnera u Zagrebu.
       No Herr Helmholtz se iskazao. Na Staru je Godinu osvanuo kod Vlade i
Sanje s kutijom iz koje je virilo sest sampanjskih cepova. Stavio je, s tek malim
naglaskom, kutiju na stol prostrane dnevne sobe. Na kutiji sjala su srebrna slova:
"Dom Perignon". Vlado je poznavao cijene izuzetnih pica. Prilog Herr Helmutha
novogodisnjem tulumu bio je oko tisucu dolara!
         Sanja, duso, molim te stavi ove u frizider, da nam pomognu premostiti
jarak u Novu, 1999, Godinu    rekao je Helmholtz, dok je Sanja je s duznim
strahopostovanjem odlagala dragocijenu tekucinu na sigurnu donju policu
hladnjaka.
        Po prirodi pravi vrtirep, vijecno pokretni Vlado zacudo se dosta lako pomirio
s ulogom promatraca iz zapecka. S uzitkom je motrio valovito kolanje gostiju,
bijele kosulje i tamne kravate, lijepe zenske noge u elegantnim cipelicama, sjaj
bogatih tkanina, svjelucanje dijamanta i briljanata. No s Dom Perignonom ili bez
njega    Vlado je uskoro primijetio    prisustvo Herr Helmholtza i njegove
"klape" donijelo je tulumu notu neke nategnute, neiskrene veselosti iza koje se
krila kruta hladnoca i osjecaj kao da se neki medju uzvanicima ne osjecaju bas
odvise "kotkuce". Helmholtzovi znanci su na momente nestajali u kutovima
prostorija, krili se u polusjeni, kimali glavama, vracali se na svjetlo, ponavljali
isti igrokaz s novim partnerima. Kao da se nisu mogli suzdrzati razgovora o
poslovima i stalne brige o... Vlado mentalno slegne ramenima, tko zna o cemu.
Iako je i sam djelimicno bio uspjesan poslovni covjek, svijet visokog biznisa nije
bio njegov svijet. Valjda je to svijet Dom Perignona, zakljuci Vlado i odluci da o
tome ne brine.
       No ipak nije prestajao s pazljivim, znanstvenim, promatranjem. Osobito mu
je u oci upao Gospodin Luka Pozgaj, poznati zagrebacki "tajkun" i mesetra svime
i svacime. Upao je Vladi u oci, jer se ponasao nekako drugacije. Nakon
desetminutnog uvodnog razgovora s Herr Helmholtzom, Pozgaj je uglavnom
izbjegavao poslovne ljude i nastojao se ne bas osobito lezerno druziti s izvornim
uzvanicima. Vlado je takodjer primijetio da je Pozgaj stigao s ovecom poslovnom
taskom, koju je pazljivo odlozio izmedju kauca i zida, kojih dva metra nalijevo od
Vladine baze.
      Decki su dolazili, lupali Vladu po ramenu i pitali ga kad ce se penjati na
Kilimandjaro. Cure su mu davale pusice, pod budnim Sanjinim okom koja je
pazila da se netko previse ne mota oko "strganog Vlade". Uz invalidski stolac
prodefilirali su i biznismeni...
        Bas Vam hvala, G. Vodopija... Lijepa prilika da jos malo porazgovaramo s
Herr Helmholtzom... Jucer sam s njim rucao. Taj nikud bez Dom Perignona! A
kad otvara, trese bocu sve u sesnaest tako da kad cep odleti, cetvrtina ode u zrak.
No njega to veseli, a valjda si moze i priustiti... Vidjet cete ga na djelu za
dvadesetak minuta...
       Netom pred Novu Godinu Vlado opazi na desno uza zid Pozgaja i
Helmholtza. Stajali su u nekakvom cudnom stavu "mirno" i tupo se gledali. Onda
Pozgaj odmarsira u sjenu. Svjetiljke su se vec gasile, Sanja donosila iz hladnjaka
boce Dom Perignana. TV najavi ponoc. Svjetla se ugase.
      U mraku, Vlado je bio zrtvom nekolikih zagrljaja, pa cak i dosta vatrenog
poljupca ("Sto se ne rijesis te zgoljavke, ljepotane"?!), no ipak primijetio da se
netko sagnuo, da je nesto    skljocnulo... uz drugi kraj sofe.
      "Sretna Nova Godina"!
     Svjetlo se vratilo uz radosno klicanje i otkrilo Sanju u Vladinom krilu.  Za
stolom, Herr Helmholtz je tresao prvog Dom Perignona.
     "Pufff, svisss..." sampanjska pijena poleti u Helmholtzovo bakhicki iscereno
lice.
        Case, case, toci, toci, trinken, trinken...
     Druga, treca, cetvrta... Iz Sanjinog zagrljaja Vlado je pomno motrio stol. Nesto
nije stimalo. Nesto se nije dopalo njegovom tocnom, znanstvenickom oku.
     Peta...
        Daj, evo... Herr Helmholtz... meni... jos malo...
     Herr Helmholtz pruzi ruku za sestom bocom. U taj cas Vladi sine:
        Stanite, ne dirajte bocu!
     Sanja zamalo ispadne iz Vladinog krila kako se ovaj gotovo izdigao iz
invaliske stolice.
        Ne dirajte tu flasu!!!
       Was Herr Vodopija?
     Sanja je iskocila iz Vladinoig krila i on je sad energicno pokazivao put stola:
        Gledajte, ova boca nije bila u hladnjaku. Nije ovlazena poput ostalih...
        Gott im Himmel!
        Gdje je G. Pozgaj?
     S ulice stigao je krik automobilskog motora u naglom polazenju.
       Sanja duso, nazovi policiju. A Vi, Gospodo, predjite u druge sobe, iako ne
mislim da postoji opasnost od eksplozije. Radi se vjerojatno o necem drugom.
      Pola sata kasnije Vlado je pomagao Marku Vrebcu, zamjeniku Glavnog
inspektora, da oprezno pospremi zlocudnu bocu Dom Perignona u sigurnosnu
skrinju.
        Molim Vas javite mi sto prije o cemu se radi. U medjuvremenu pripazite
na Luku Pozgaja, koji je nestao odmah nakon Nove Godine.
        Svakako sto prije, jer Vas sve moram zamoliti da do daljnjega ne napustate
kucu   rekao je Marko.    Sretna Nova Godina i dobru Vam zabavu...
      Sat kasnije Marko je javioVladi Vodopiji da je u boci bila muriaticna
kiselina, koja se cesto koristi za odrzavanje bazena, mijesana s sodom
bikarbonom   kombinacija koja kad se stavi pod pritisak i zatim naglo otvori
proizvodi mlazove pjene. A ta nanosi zrtvi teske opekline.
        Pozgaj ima bazen. Nasli smo zalihu kiseline   rekao je Marko.   Nije
kod kuce, no nece daleko. Sretna Nova Godina jos jednom, G. Vodopija. Inace
sesta je boca pravog Dom Perignana nadjena u grmu uz Vas ulaz. Nadamo se
otiscima prstiju. 
      Dok su gosti pomalo turobno odlazili, Herr Helmuth Helmholtz pristupi Sanji
i Vladi.
         Neobicno sam Vam zahvalan, Herr Vodopija. Sto je bilo u onoj boci?
      Vlado objasni.
        Zamisli, molim te! Herr Pozgaj i ja smo imali nekih nedavnih...
razmimoilazenja, pa ipak... Sto cemo   nasmije se dosta grubo   nikad
dovoljno opreza u biznisu. Sretna Nova Godina, jos jednom, Herr Vodopija,
Fraulein Violic. Za nekoliko dana primiti cete postom sanduk Dom Perignona.
     Kad je sanduk s dvanaest dragocijenih boca stigao iz Njemacke za desetak
dana, Vlado i Sanja su ga zajednickom odlukom poklonili zagrebackom MUP-u,
gdje se kasnije tijekom godine vise puta spominjao novogodisnji tulum kod
"strganog Vodopije".