Vladimir P. Goss
          Dvije price bez repa i glave
                        
                     Delfin

    Delfin se proglasio prijateljem naroda i najavio da ce se kandidirati na
izborima. Delfin riba?  Ili, tocnije,  morski sisavac, koji se veselo obrce
me u barkama i kupacima? Dupin, kako smo govorili kao klinci, ili
knjizevno hrvatski pliskavica, kako ne govori nitko? No Delfin nije dupin.
Sto je Delfin poceo sam polako shvacati kad sam u vlaku upoznao
gospodina koji se predstavio kao Definis. Sjetio sam se da je tatinu
sestricnu Branku Petaj ozenio plivacki as i vaterpolist Zmaj Defilipis. U
New Yorku ima hrvatska obitelj Deletis, u Michiganu Devilbis. Neki to
pisu odvojeno. De Diversis, De Dominis, De Martinis, De Cutheis, De
Matheis. Neki vise i ne postoje. Ne zavaravajte se:  Delfin i Definis je
slicno, ali nije isto.
    Sto je, dakle, Delfin?
    Za ugrijavanje bih Vas zamolio da skrenete pozornost na slijedeci niz.
Pisem ih velikim slovom iako neka od njih nisu prezimena, no mozda ce
jednom postati:
     "Adjija, Abadjija, Aladjija, Alvadjija, Akindjija, Ascindjija, Bilandjija,
Bundjija, Burekdjija, Canadjija, Direkdjija, Ducandjija, Dugandjija,
Duvandjija, Ekmedjija, Filmadjija, Galamdjija, Gundjija, Jorgandjija,
Kafedjija, Kandjija, Kavandjija, Kavgadjija, Kazandjija, Kesedjija,
Kiridjija, Kujundjija, Kulundjija, Lagumdjija, Megdandjija, Mutabdjija,
Nisandjija, Oklopdjija, Prdadjija, Rabadjija, Samardjija, Sapundjija,
Siledjija, Skeledjija, Secerdjija, Serbedjija, Sesirdjija, Topdjija, Uzundjija,
Vrdadjija, Zobundjija..." 
     Molim da se primijeti da su neki, odnosne neke, od ovih Hrvati, a neki
i nisu. Sa mnom je na godini bila Vesna Canadjija ("Canak" je, kazu mi,
drvena plitica, a i selo u Lici -- hrvatsko -- koje su u ratu razvalili Srbi),
Mutabdjija je bio direktor Klasicne u doba mog srednjeg skolovanja;
Oklopdjija predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Lagumdjija
duznosnik bosanskih Hrvata. Neki Dugandjija je igrao za "Dinamo".
Narocito mi se svidjaju ona koja su nastala puckom etimologijom (mislim
da se to tako zove), gdje se dobra zapadna hrvatska rijec slaze sa zlim
orijentalnim turskim nastavkom -- Galamdjija, Siledjija, a kako li me
samo veseli Filmadjija!
      Bog i sesirdjija!
      Upozoravam da smo, kako valjda i sami vidite, u sumnjivim vodama.
Da se malo osokolimo predlazem slijedece:
      "Benco, Culo, Doko, Gagro, Grebo, Grego, Leko, Rako, Skoko, Soldo,
Skegro, Zemko, Zovko, Zanko..."
     Pazite, nisam jezikoslovac, no ovo shvacam vrlo ozbiljno, a tako cemo,
obecajem, uhvatiti i Delfina. I nemojte mi predbacivati znanstvene
pogreske, nepoznavanje asimilacije, palatalizacije i sl. Za to me nije briga.
Zvuci lijepo. Nek zivi zvuk, ars aeterna!
     To su sve "bolji (pa i najbolji)  Hrvati". Jedini poznati mi izuzetak jest
"Gvero". 
     "Bentzos, Dzankos, Griegos..." Arbanasko-grcko-cincarsko-rumunjsko-
brdjansko? A nas puk etimologizira -- i eto Skoko, Zemko, Zovko... 
     Oprez!  No kad smo vec pri tom: "Bubalo, Bucalo, Cebalo, Cuvalo,
Laptalo, Prskalo, Plivalo, Tripalo, Urukalo, Zatezalo, Zimolo..." Tsebalos,
Tsuvalos, Tripalos, Dzimolos? Pa onda puckom etimologijom... Sve dobri
nasi - Hercegovci ili Dalmatinski Zagorci.
     Podsjetimo Gospodina Delfina i na slijedece: "Cetineo, Cerineo,
Mladineo, Nizeteo, Pervaneo, Politeo, Raguseo, Sizgoreo, Statileo,
Tomaseo, Zavoreo..." Tu ima i velikih pregatelja hrvatske kulture i
umjetnosti, i domoljuba, ali i protunarodnog izmeta, pa i komunista.
Jednom kad sam kao mladic posjetio prijatelja na ljetovanju u Filip-
Jakovu, odveli su me piti vino u vinograd Marina Cetinica. Jedan Sizgoreo
bio je biskup i humanist, drugi je igrao centerhalfa za "Split", a u napadu
je bio Mladinic, koji je presao iz "Hajduka".
      Nije Delfin niti Varazdinec, niti Karlovcan, niti Franceski niti
Tedesko, niti Bosnjak niti Furlan, niti Zagorac niti Primorac, ni Ugrin ni
Esterajher, ni Turcin ni Tataric. On je Del Fin, od finisa, od fina, kunfina,
kraja, granice. Za razliku od njega, Definis je od Finijevih, od Finijevaca.
U Americi sam upoznao neke Poljake koji su se zvali Zagranicki. Del Fin
je granicar -- Krajsnik!
      Ajoj!
      Zasto su Despalj i Nikpalj Hrvati, a Paspalj nije? Gusta li je juha iz
ilirsko-romansko-vlasko-danajskog kotla: Despaglia, Nicpaglia, Paspaglia.
Stambuk (Stambocchio) je "nas", a Bamburac (Bamburacchio) nije. Nisu
niti Matzouras (Macura), Dourbabas (Durbaba), Matavoglio (Matavulj),
Tsetsoukos (Cecuk), Diakoulas (Djakula). Zaja jest, a Djaja nije! I sad
budi pope pametan!
      Zato ne treba vjerovati Delfinu. Mozda se ne bi smjelo vjerovati
nikome s prezimenom.
      I ja sam se htio proglasiti, ne "prijateljem", vec "slugom naroda",
kako se nazivao veliki hrvatski politicar i pucki tribun, Stjepan Radic. Kad
god bi me u svijetu pitali jedno pravo hrvatsko prezime, rekao bih
"Radic".
     A sada doznajemo da ima Radica i drugdje, pa i ratnih zlocinaca!
     To sve kazem ja, Vladimir Peter Goss Gvozdanovic Eisenstaedter Petaj
Galac Sekulic Tymczyszyn Leontovicz (de Babczynski).
     Ne glasujte za Delfina. On nije prijatelj naroda!   

                        
                Bez urice na ruci

     Sjeo sam u Toyotu i okrenuo kljuc. Na vremenskom monitoru zasjalo
je: 10:23. Pogledao sam na rucni sat: 8 i 41. Namjestio sam kazaljke na 10
i 24 i krenuo. Prvo u "Low's Foods". Svidijela mi se vesela debela biljka s
malim ljubicastim cvjeticima. Nisam je kupio. Odlucio sam da danas, na
dvadeset i prvu godisnjicu braka,  imam vremena. I tako preko puta, na
drugi brezuljak, u supermarket broj dva u ovoj mojoj rupcagi. Tu su nudili
istu debelu biljku (nesto manje veselu). Vec sam je stavio u kolica, kad
sam ugledao teglicu s minijaturnom ruzom. Tri napola otvorena plamena
pupoljka. Pet dolara manje, a simbolicno i te kako vise. Kupio sam jos
jedan prefabricirani buke od tri purpurna ljiljana, pa dvije kruske, tri
marelice, petnaest tresanja (Boze, sto je voce skupo!), jednu jako zeleno-
smijesnu articoku i limenku dimljenih ostriga. U drugstoreu kupio sam
kartu koja kaze: "Sretna godisnjica ljudima koji zasluzuju ono najbolje..."
Dva medvjeda u ljudskim odorama drze se sretno za ruke (?).  Kad
otvorite unutra pise: "...Jedno drugo".  Prosle godine zena je kupila kartu
na kojoj su bila dva socno zagrljena medvjeda a pisalo je: "Sto je krivo na
ovoj slici"? Te unutra: "Uopce nista! Sretna godisnjica!"
     Odvezao sam se kuci, stavio ljiljane u vazu, isprobao kako ce sve to
izgledati na stolu dining-rooma i onda potrpao voce i articoku u frizider.
U medjuvremenu sam ispraznio dzepove jer tako radim uvijek kad dodjem
kuci, bez obzira da li za pet minuta ponovo izlazim.
     A izlazim. Danas se razbacujem s vremenom i sad cu u Durham, u
"Wellspring", delikatesni ducan da kupim za zenu tvrde polugorke
juznoamericke cokolade (od koje ne moze spavati) i jako masni danski
"Saga" sir (od kojeg joj je uvijek zlo). Nek se veseli!
     Opet u Toyotu, monitor mi namiguje: 11: 37. Biti cu u "Wellspringu"
tocno oko podne, kad je guzva najveca.
      I zaista: gomile grabe sendvice sa zelenom salatom, tuninom i
paradajzom, i bocice posebnih "prirodnih" sokova. "Wellspring" je jako
monden, jako skup, jako zdrav. Rulja ima para, ne zna sto bi s njima. Isti
sendvic kod Koreanca preko puta stoji upola manje.
     Na kasi gotovo padam u nesvijest: potrosio manje od 20 dolara. To se
nije desilo cijelo desetljece!
     Opet u Toyotu, pa u natrpanu ulicu (svi idu na ili se vracaju s ruckova),
pa na nepretrpani freeway, pa put kuci. Monitor svjetluca: 12:55. Bacim
pogled na lijevu ruku.
     Nema moje urice!
     Tu je uricu donio tata iz Svedske kad mi je bilo deset godina. Tata je
isao u Svedsku na drzavne stipendije, usavrsavanja, a kasnije i na rad po
bolnicama i s vremenom je zaradio i frizider i folksvagn, no to je bilo
desetak godina nakon urice. Urica je Miba-Sport, marka za koju nitko
nikad nije cuo, jednostavna je i okrugla, s "cajgerima" i izlizanim
plasticnim pokrovom. Remen tek sto se nije raspao. A za takve urice
remen se moze dobiti jos jedino u Hrvatskoj.
      Sto cu? Nagon me tjera natrag, no kako cu s freewaya? Mozda je pala
na pod automobila? Mozda je pala u papirnatu vrecu s onim sirom,
cokoladom itd.? Zacudo uspjeva mi dosta lako suspreci onaj nagon i dok
desnim okom motrim policijski auto u retrovizoru, lijevim proucavam
prazni rucni zglob. Fic me prestize, a meni pada na um cudnovata misao:
ovoj je urici (bilo) 47 godina. Mozda je i vrijeme da ode, nestane u nekom
kompaktoru ili incineratoru iza prizemne zidanice "Wellspringa". Mozda
je vrijeme da se pocinjem rijesavati prtljage svog zivota. Uvijek me hvata
panika kad pomislim na knjige, papire, dijase, fotke, diskete... sve to
nasilje nad zivotnim okolisem, koje nasim odlaskom u potpunosti gubi
svaki smisao. Uvijek se tijesim da cu do tog casa sve to pobacati u smece i
otici s ovog svijeta cist i neopterecen kao bijelo labudovo pero na
povjetarcu. Sto ako ne stignem? Edip je rekao da covjek zna da je sretno
zivio tek kad umre. I da li je imao pravo! Nema druge. Zovi "Wellspring"
i pitaj ih da li su nasli... Ako itko uopce taj cudni predmet jos moze
prepoznati kao rucni sat! Morati cu puno tumaciti, ispricavati se, no sto je
- tu je.
      Kod kuce ostavljam vrecu na kuhinjskoj polici i praznim dzepove na
moj radni stol. I tu, uz kemijske olovke i hrpe papira -- moja urica!
Podignem je i poljubim. U lice, dva do tri puta!
     Onda se vracam u dvoriste i trazim je ispod Toyotinog sjedala. Pa u
vreci na kuhinjskoj polici. Nema je. Vracam se do radnog stola, milujem
je okom. Podizem slusalicu i zovem "Wellspring". Znam, morati cu
tumaciti, opisivati, a tko ce i prepoznati... Prekidam vezu nakon treceg
zvona. Prerano je, jos je nisu nasli.
      Malo prije sest stize moja zena i smjesta se daje na presvlacenje.
Idemo iza ugla, u mjesni boze-pomozi, "talijanski" restoran. Dok mi se
zena uljepsava, sjetim se "Wellspringa". Zovem: zvon, zvon, zvon... u
beskonacnost! Kao uvijek i svugdje -- nitko ne odgovara. Kazem,
gledajuci na uricu: "Darling, za pet minuta je sest...." Kaze: "Jos samo
casak..."
      Sjedamo u Toyotu. Monitor nas izvjescuje: 5:57. Gledam na uricu na
ruci: 5 i 58. Kazem: "Ako se sjetis, sutra nazovi iz ureda 'Wellspring' i
pitaj ih da li su nasli ovu moju staru uricu. Mislim da sam je tamo izgubio
danas oko podne. Ako su je nasli, tebi je usput. Poberi je poslije posla".
     Zaustavljam Toyotu. Okrecem zglob. 6 i jedna minuta. Znam da ide
minutu naprijed. Tako sam je jutros naravnao prije "Wellspringa".