Smrt rododendrona

    Sa 65 godina Joe Prkich je napustio Washington i povukao se na rodne
padine Plavih Planina u sjevernom Tennesseeju. Slijedecih je deset godina
taj bivsi sitni duznosnik niza administracija preprodavao nekretnine,
napravio nekoliko milijuna i naucio hrvatski. I strastveno sadio
rododendrone. Americki rododendron je oveci grm, pa cak i stablo.
Njegovi plameni ljubicasti cvijetovi prava su turisticka atrakcija. Mr.
Prkich je marljivo sadio, presadivao, krizao. Stvorio dva nova hibrida,
pobrao niz nagrada.
    Kad je sa 75 ostao udovcem, Mr. Prkich odluci provesti ostatak zivota u
staroj domovini. Kupio je zemljiste pod padinom Medvednice, izmedu
Sestina i Gracana, ispod onog sirokog lijevka koji se spusta sredinom
gore, a kojim, zacudo ne vodi nikakav put ili staza. Prkicheva kuca,
zgodno moderno zdanje, bila gotovo na osami. Nagib planinskog boka i
upadni kut svjetla bili su O.K.. Voda u potocicu podsjecala je na vodu
Plavih Planina. Na obronku, Mr. Prkich je stvorio niz terasa, skrenuo vodu
potoka sustavom cijevi i pregrada, i stao saditi. Darovati ce staroj/novoj
domovini americki rododendron.
     Nizvodno od Prkicha, zutila se lijepa dvokatnica Artura Akrepa; ispod
nje tri providna rasadnika u kojima je G. Akrep uzgajao orhideje i drugo
egzoticno cvijece za domace i svjetsko trziste. Poput Prkicha, Akrep je bio
zilav i tvrdoglav gospodin u godinama i smatrao je svakog koji nesto
prcka po zemlji nelojalnom konkurencijom. Jos stotinjak metara nize,
izmedu dvije krosnjate tresnje, skutrila se "bajta" neke mlade zene koja je
puno dolazila i odlazila u maloj crvenoj hondi. Daleko premlade da bi
privukla paznju Mr. Prkicha.
     Cetiri godine marljivog rada i na terasama su izrasli osebujni,
okrugljasti grmovi, poduzeg lisca i plamenih, tamno ljubicastih ili gotovo
tirkiznih cvjetova ("Prkichiana Croatica, I and II"). Probudilo se
zanimanje strucnjaka. Pod kraj ljeta rododendroni su postigli vrhunac
ljepote i Prkich odluci da ih na krace vrijeme prepusti majci prirodi.
     Kad se nakon tjedan dana vratio iz Rovinja, nije mogao vjerovati
svojim ocima. Njegovi rododendroni mlohavo su klonuli, cvijetovi i lisce
se posusili, boje nestale. U najdonjem redu bilo je jos kako-tako, no vecini
biljaka nije bilo spasa. Mr. Prkich odjuri do svojih cijevi. Netko je
prekinuo dovod vode. Prkich pogleda niz obronak  i zagrabi k vratima
Artura Akrepa.
     - Sto hocete?
     Na amerikansku, bez okolisanja, Prkich prijede na stvar. - Netko je
prekinuo dotok vode mojim rododendronima - rece. - Dali ste to bili Vi?
Ovo je civilizirana zemlja. Takve su stvari kaznjive po zakonu.
     - Srecom nije - izdere se Akrep i zalupi vrata Prkichu u lice.
     Sljedeceg dana na Akrepova vrata pokucao je Marko Vrabec, tanak
mladic, pomocnik glavnog inspektora zagrebackog MUP-a.
     - Sto hocete?
     Marko uljudno objasni. Prijava za unistenje imovine.
     - Stari americki prdonja! Srecom, ovo je civilizirana zemlja, i za takve
optuzbe treba dokaza! Prokleti rododendroni! Truju zrak mojim
orhidejama, otimaju vodu!
     Sto, naravno, nije bila istina, no istina je bila da je Akrep i sam proveo
cetiri dana na Rabu. "Posao" na Prkichevim rododendronima izvrsen je
postupno; ubijalo ih se red po red. Marko se zahvali i Akrep mu zalupi
vrata u leda. Izmedu tresnjinih grana bijelila se "bajta", sjediste moguceg
svjedoka. Na vratima bio je prikovan natpis zgodnim slovima: "Dodite na
'Smrt rododendrona' u galeriju 'Bljesak' u 18h. Cuca". Marko pogleda na
sat. 17 i 15.
     Malo poslije sest, Marko je u pretrpanom "Bljesku", jednoj od
najmondenijih malih galerija Zagreba slusao niz cognoscenta kako u
zvijezde kuju ljepuskastu, mladu damu dosta kratke tamne kose i
prekrasnih ljubicastih ociju, u uskim crnim hlacama i napuhanoj bluzi od
crne svile. "Cuca Balaban je stvorila dramu zivota i smrti, kakva se ne
pamti u ovim umjetnickim prostorima ..." Dvanaest velikih platna istog
formata sa, naizgled, istom temom - nizom grmova rododendrona s
golemim ljubicastim cvjetovima. Naizgled. Jer dok su u prvoj biljke
zdrave i jedre, kako se krecemo smjerom kazaljke na satu, rododendroni
umiru red po red, dok na zadnjoj slici gledamo u oci suhoj aveti smrti.
     Marko se strese. I zbog potresnog ucinka, no i zbog onoga sto ovaj
dnevnik umiranja znaci za istragu. Progura se do stola s picem, do Rudija
Frleca, vlasnika, prijatelja iz skolskih dana.
     - Zaista sjajno! Reci, Rudi, kako se dugo pripremala izlozba?
     - Jedno sest mjeseci. Cuca mi je iznijela zamisao u ozujku, kad se
pojavljuje mlado lisce...
     - Dakle, izlozba s predumisljajem?
     - Tako je, Marko. Zlocin s predumisljajem.
     Sutradan, oko pet poslije podne, Marko Vrabec zakuca na vrata Cuce
Balaban.
     - Kaj hocete?
     Stajala je na vratima, s paletom u ruci, u nekoc bijeloj kuti, s bojom na
licu, rukama, u kosi. Iz usta visio joj je ugaseni cik. Marko objasni da je iz
MUP-a i da istrazuje slucaj unistenja imovine G. Prkica.
     - G. Prkic je optuzio G. Akrepa. No postoje naznake da optuzba nije
tocna. Mozda nam Vi mozete pomoci.
     Iz velikih ljubicastih ociju sjali su rododendronovi cvjetovi.
     - Bio sam jucer na otvorenju "Smrti rododendrona". Cestitam,
izvanredno. No...
     - Znam. Vidjela sam Vas... Ovuda.
     Uvede ga u predsoblje i utone u zguzvani polunaslonjac. Odbaci paletu
na pod, i cik u pepeljaru. Posegne za kutijom "Croatia-filtera" no suzdrzi
se. - Mama ima pravo. Trebala bih prestati pusiti... Vidite, ja sam
umjetnica. Gledala sam ih od proljeca, kako listaju... Kako se otvaraju
cvijetovi, kako boje plamte, postaju sve snaznije ... Pripremila sam platna,
skicirala... I onda sam spoznala da ih moram ubiti, da moraju umrijeti u
ljepoti, pred mojim ocima, kako bih stvorila novu istinu, novu ljepotu. Bili
su prekrasni. Ljepota brzo umire... I tako, kad je otisao, a znala sam da ide
na duze vremena jer je u kola utrpao dva kovcega, ispremijesala sam one
cijevi.
     - Ovo je civilizirana zemlja. Za takve stvari, Gospodice, ide se u zatvor.
     Cuca slegne ramenima. - Sta mogu. Bili ste na izlozbi. Vidjeli ste.
Nisam imala izbora. 
     Boje na kuti pretvorile su se u duge zelene listove. U kosi i na usnama
sjali su ljubicasti i tirkizni cvjetovi.
     - Niti Vi meni ne ostavljate puno izbora.
     - Znam. Mi umjetnici smo uzasno sebicni. Ima li nacina da se iskupim?
     Marko slegne ramenima. - Na primjer?
     - Dajte mi tjedan dana. Obecajem da necu pobjeci.
      Na zid predvorja naslonila se velika slika lisnatih, veselih
rododendrona, u punom rajskom cvatu. Ljepsih no ikada.
    - Pomozite mi da odnesemo sliku G. Prkicu na dar. Moje se slike sad
prodaju za stotinjak tisuca kuna. Strani sakupljac kupio je citavu izlozbu.
    Mr. Prkich je bio iskreno dirnut. - Pratim tisak - rekao je. - Ovo vrijedi
desetak tisuca dolara.
    - To nije nista u usporedbi s Vasim rododendronima.
    - Zaista, odvise ste ljubazni, Gospodice.
    Dok su silazili stazom uz potok, upitala je Marka: - Jesam li se
iskupila?
    I kad ovaj nije odgovorio: - Dodi... dodite na cas do mene. Zelim Vam
jos nesto pokazati.
    U predsoblju rece: - Pricekaj me nekoliko minuta.
    Slusao je korake na drvenom podu, kako odlaze, dolaze... i onda se na
vratima pojavila Cuca u prekrasnoj tamno zelenoj haljini sa svilenim
ljubicastim salom oko vrata. Iza nje nazirao se stolic s casama i
tanjuricima, sirom i maslinama, obrisi nekoliko boca. Na sofi uza zid
stajala je slika srednjeg formata, pokrivena bijelim prostiracem.
     - Zapazila sam te na izlozbi. Bio si drugaciji... Zazeljela sam te
naslikati. Rudi mi je rekao da si policajac. Sutradan, osvanuo si na mom
pragu s lisicinama.
     Nasmije se, pristupi sofi i ukloni tkaninu. Desno, dolje, sjajilo se uzano
Markovo lice. Bio je prikazan do pojasa, u srebrnom srednjevjekovnom
oklopu s helebardom u ruci. Iza njega, mesnati listovi zivo zelenih
rododendrona i golemi ljubicasti cvjetovi.
    - "Branitelj rododendrona" - rece, i cvrsto ga primi za ruku.